2016/06/26

But you've got the love I need to see me through


Prošlo je dosta vremena od mog posljednjeg posta posvećenom mojim vlastitim promišljanjima. Zapravo, taj dio svoje potrebe sam odlučila u jednom trenutku zatomiti, onako, jasno kao jastukom potisnuti jer sam se u jednom trenutku svog života počela osjećati previše i nepotrebno ogoljeno. Međutim, danas vam želim i imam toliko toga za reći i neću se ustručavati otvoriti dio sebe koliko god se mnogima čitava ova farsa činila previše sentimalnom i srcedrapajućom. A osobito u tuđim očima, nerazumnom. 

Od malih nogu sam se osjećala kao da ne dobivam dovoljno zraka za udahnuti. Mogu pokušati nešto glasno vrisnuti, ali ne dopire dovoljno. S vremenom sam se naučila utješiti da je sve stvar čekanja i da koliko god se samo iščekivanje činilo dugotrajnim, mora se jednostavno dogoditi. Kad tad.

Oni koji su ikada ušli u neki dublji razgovor i raspravu sa mnom, znaju da je u mojoj glavi (čini se od prve godine moje samosvjesti, tamo još u 90-ima) vječito košmar i da su na moje stavove i pogled prema životu ponajviše utjecali događaji koji su me do danas obilježili kao velikog samokritičara i osobe koja se nevjerojatno teško prilagođava promjenama i izlascima iz vlastite comfort zone. Ono što je paradoks u svemu tome je što odkad znam za sebe žudim za velikim i gracioznim promjenama, a na iste se naprosto ne znam adaptirati. Odnosno, adaptiram se, ali emocije se pri tom isproljevaju posvuda i svemu dajem poveću, a nepotrebnu važnost i dramatičnost. 

Kad usporedim odnose s drugim ljudima koji su prošli kroz moj život do sada, zacrvenim se od neugodnosti kada shvatim da u prilikama u kojima su mi svi drugi bili krivi zbog nečega što me je povrijedilo, ja sam bila jedina odgovorna koja je čitavu situaciju mogla i trebala bolje kontrolirati. Ni jedan loš ishod, danas, ne mogu opravdati tuđim postupcima i kriviti druge kada sam se sama upetljala u nesvjesnu dramu čiji se scenarij temelji na jako lošim odabirom taktite kojom ću na kraju predati igru.

Tuđi postupci i odnosi prema meni su jako negativno utjecali na moj pogled na život i ljude općenito sve dok u životu nisam upoznala osobu koja me je naučila najvrijedniju životnu lekciju, a ta je da pokušam svu dramu zapakirati u slijed neugodnih situacija s rezervom kako se one ionako dešavaju u svakodnevnom životu svima i svakome, i sa definitivno manje pridavanja važnosti nečemu što se ionako tek slučajno odigralo. Jer kažu, da je u ovom varljivom svijetu, nepotrebno uzimati sve k srcu.


Moja najbolja frendica otišla je živjeti prije godinu dana u drugi grad i drugu državu. Svi koji su pokušali biti moji prijatelji znaju da imam averziju prema ženskim prijateljstvima jer mi se sve unutar njega čini plastično i umjetno. Žene su kompleksne. Dvije kompleksne varijable teško da će rezultirati jednostavnom jednadžbom. Ali dogodi se. Dogodilo se prije gotovo 4 godine, više ni ne pamtim kada sam s njom počela razgovarati o glupoj muzici, a onda otkrila da ta žena ima odgovor na sve. Nikada nisam upoznala nekog poput nje tko mi je mogao i znao dati krucijalni feedback, utjehu i podršku, a ne me samo bljedunavo, isprazno promatrao i mantrao da mi nema što pametno za reći na to. Ali, da, ona je nezadovoljna uvjetima i bez perspektive u našem gradu, otišla stvoriti svoj novi, bolji život i vjerujte mi da sam ju uspjela podržati koliko sam god mogla u tome. Osim što su mi naši razgovori počeli frustrirajuće jako nedostajati i što sam svaki put kad bi došla do Zagreba jecala od potrebe da ju čim prije ugledam i čujem jer je ona bila i ostala moja jedina terapija.

A onda sam ju vidjela prije nekoliko dana i mogla doslovce osjetiti nekakvu neopisivu udaljenost između nas. I pričale smo. I dobila sam odgovore na mnoga pitanja i saznala povlaštene informacije, svakako je to bio dobar razgovor, ali sam se svejedno osjećala praznom kada sam došla doma. I sljedeći dan. I sljedeći dan. I onda sam se ujutro probudila i zabuljila u plafon i pomislila kako je jedino, učinkovito rješenje mojih glupih primisli da joj izgovorim ono što mi je u glavi. I jesam. I nisam joj ni u jednom trenutku zamjerila što se tako osjećam, ali kome ću objasniti što osjećam, ako ne njoj. Njezin odgovor je bio sve. Dobila sam njezino razumijevanje i njezino suosjećanje. I ona je osjetila isto i ona zna da to nije to. A onda smo dokučile da nas promjene jedu i da je nevjerojatno koliko se stvari u tako malo vremena, potpuno nesvjesno, mijenjaju i samo te u jednom trenutku ošine realnost i shvatiš da nisi tu gdje si bio prije mjesec dana, koliko god se činilo da vrijeme presporo prolazi. Ništa nije isto, sve se promjenilo. A osobito, mi.

Dobra vijest ove melodrame je što se sve promjenilo nabolje. Naši razgovori su se vrlo često temeljili na plakanju i proklinjaju situacija na koje nismo mogle utjecati, a koje su nas izjedale. Zbog kojih smo često gubile kompas. Sada smo se obje uspjele usmjeriti i konačno su se počele događati dobre stvari koje je vrijedilo čekati. Međutim, ono što sam joj danas izgovorila izričito strogo i značajno je da ni u jednom trenutku ne smije izgubiti sebe. Jer ako izgubi sebe, sve što je došlo i što će tek doći gubi smisao. I vjerujem da je to misao zbog koje ćemo sve promjene koje su nam se dogodile lakše procesirati. 

Svakako je pozitivna okolnost  da sam se ja, u međuvremenu, preselila, da, jesam, svi koji želite znati, s onim tamo koji me često u nevjerici promatra dok čupam kosu i pričam sulude kompleksne basne pa me spusti na zemlju. I što na svu sreću i zadovoljstvo imamo konačno svoj komad nema i svoj mir. Što konačno imamo perspektivu i što svakog dana shvaćamo da je sve ono što smo morali protiv naše volje preživjeti bila samo usputna okolnost koja nas je dovela do ovdje gdje jesmo. I to jako utjecalo na moj vortex. Vjerujte.


Žao mi je  tek danas shvaćam koliko sam bila loša osoba u mnogim situacijama, koliko sam ljudi odgurnula od sebe jer su me podsjećali na nešto na što se nisam htjela podsjetiti, i što sam si za 80% loše procjenjenih postupaka kriva samo ja, ja i opet ja. Jer da sam sve drugo puno pametnije odigrala, ne bih imala strah od onog lošeg što se, čini se, hej, događa, a naša percepcija je ionako subjektivne prirode i definitivno sam, priznajem, bila jako glupa, dovoljno da sada to priznam pred svima vama. Pa oprostite ako je netko ispaštao radi moje gluposti.

I ne mogu vam opisati svoj trenutni osjećaj, mirnoću i zadovoljstvo. Ne želim se ni truditi. Znam da će se u jednom trenutku ravnoteža narušiti, događa se svaki dan, ali radi se o tome da zbog takvih situacija, sve više i više postajem svjesna koliko svako iskustvo čini osobu drugačijom osobom, samo je bitno da u takvim trenucima ne zaboravite da ne izgubite ipak ono najvažnije, a to je sebe. 

Za Njega, a osobito za Nju.

Vaša Trubica :*

*slike iz ovog posta su preuzete ovdje

Broj komentara: 12:

  1. Mogu ti ja biti frendica? Totalno bi se htjela družit s tobom kad ovako nešto pročitam. Obećajem da neću biti ni plastična ni umjetna. :)))) skroz iskrena

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. hahah, ako je skroz iskreno, upadaš u crew!

      Izbriši
  2. Predivno izrazena i razmisljanja i osjecaji.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. <3 nije bio problem sročiti koliko hrabro objaviti :)

      Izbriši
  3. A daaaaj Andrea, kako je ovo dobroooo!

    OdgovoriIzbriši
  4. Predivan tekst,nasla sam se u toliko tvojih promisljanja...Bas sam uzivala citajuci ovo!

    OdgovoriIzbriši
  5. Ti bi trebala pisat kolumne, al ozbiljno. Mislim da napišeš osvrt na vremensku prognozu da bi bilo zanimljivo za čitati, no ono što mi se sviđa kod tvojih ovakvih postova je to što me uvijek potaknu na razmišljanje. <3

    OdgovoriIzbriši
  6. Vrlo osjećajan post.... bravo na hrabrosti da svoje osjećaje podijeliš... ja taj korak vjerojatno neću napraviti... hmmm... never :D

    OdgovoriIzbriši