2017/08/12

Update.


I eto. Prošlo je doslovno četiri mjeseca od moje posljednje objave, što je zapravo zabrinjavajuće dug period mog potpunog izbivanja ovdje. Svi znamo koliko se toga može izokrenuti u samo pet minuta jednog sata, a kamoli kada govorimo o tjednima i mjesecima. I onda ja to shvatim, i što se desi?

Konačno dovoljno opuštena, ono taman negdje na rubu potpunog psihičkog i fizičkog reseta, udobno se smjestim da vam ispričavam što sam to točno radila i gdje sam to bila da sam bila toliko okupirana i ono muk. Ono, zatišje. Onako, sjedim, buljim u ovaj kursor preda mnom što blinka i em ne znam kako početi, nego i nakon što uspijem koliko toliko složiti neki smisleni uvod, zastanem jer se više ni ne znam dalje izraziti. Zapravo, ne samo da je problem kako se izraziti, već s čime točno krenuti i na koji dio se posebno osvrnuti. Jer budimo realni, nitko zapravo ne želi slušati tvoju priču osim ako nije donekle korisna i da ne pomisli nakon par redova kako mu je žao utrošenog vremena. Stoga, ako do sada još uvijek niste pomislili da je umjesto ove objave pametnije možda oprati suđe ili neku sličnu dosadnu kućansku radnju, e pa, brace yourself, paljba tek počinje. Jer sam ovog puta odlučila jednostavno izbaciti sve. Sve po redu što sam zapravo čitavo ovo vrijeme htjela s vama podijeliti ali nekako se dogodio, što ja znam, život? Takav neki dubokoumni klišej zaključak.


Najprije, imam za podijeliti s vama jednu novu životnu filozofiju za koju mi je trebalo, da se mene pita, a pita se, čak i puno previše vremena da ju krenem usvajati, a ta je da si više zaista, ali ono ZAISTA ne želim dopustiti da imam loš dan. Promatram postrance što se sve događa, koliko su ljudi osjetljivi, razdražljivi, na koji način i s kojom premisom pristupaju problemima, izazovima i možda i je meni lako reći, ali zaista više ne vidim smisao u tome da većina živi svoje, ustvari, posve normalne, prosječne i sretne živote, a to nimalo ne percipiraju. Neprestano traže razlog da se osjećaju loše, u većini slučajeva, time što traže nešto više. A kad vidim koliko se opterećuju stvarima koje ne mogu promijeniti i na koje nikada neće moći utjecati, doslovce instinktivno krenem kolutati očima. Zato se dogodilo da jedan period nisam imala uopće volje i želje biti prisutna na društvenim mrežama te ni na koji način sudjelovati u raspravama koje su mi inače prilično napeta stvar (razmjena mišljenja uvijek intelektualno dobro koristi). Sve mi je sve skupa počelo ići opako na živce. Kažem vam to, baš onako sada otvoreno. Jer, gledam kako meni bliski ljudi trate svoje vrijeme i energiju samosažalijevajući sebe i situaciju u kojoj se nalaze, a vrijeme i prilike samo prolaze kraj njih. Potpuno defokusirani zbog pogrešnih stvari. I što je najbolje, i ja sam bila do jučer takva. I kad je sve bilo po mojoj volji i dalje to nije bilo po mojoj volji i uvijek mi je falilo ono nešto, ni sama nisam znala što, da osjetim da sam sama sa sobom dobro. Dok mi jedna osoba nije rekla da bi njoj bilo više od ičega žao u životu da joj se sutra nešto dogodi, odnosno da umre, a da je imala loš dan. I da je u tom trenutku bila frustrirana, ljuta, nadrkana, tužna. Kakav bi to tužan završetak bio. A činjenica je da većinu ljudi koju poznajem upravo sada u ovom trenutku nezadovoljna takvim nebitnim stvarima. 

Recimo, ovom kišom. Koju toliko trenutno volim jer konačno ne osjećam vlastite pore kako isparavaju, i mogu konačno udahnuti. Ali sigurna sam da postoji određeni postotak ljudi koji trenutno ne može smiriti živce jer je pala kiša. Npr. ona ekipa u automobilima koja stoje u koloni već neko vrijeme na autoputu jer su mokri kolnici i svi se ponašaju kao da im je netko polomio noge jer nešto pada (slušam Radio 101 preko dana, što da vam kažem, u toku sam sa aktualnim HAK informacijama :) ). I nitko više ne zna voziti pa nastane kijamet kao i obično. I kužim zašto bi netko bio ljut i frustriran, osobito ako mu se žuri, ali mislim realno, ako svi zajedno primimo čvrsto volan i počnemo psovati, vjerojatno će jedan jedini pomak biti onaj od metar, a to stvarno nije isplativo. Ili pak oni što imaju potrebu ujutro pogledati ili pročitati vijesti. I uvijek je pametno biti u toku i svjestan onoga što se oko tebe dešava, ako znaš pravilno profiltrirati informacije koje pročitaš. Super mi je kad scrollam po News Feed-u i vidim da je netko koga znam podijelio neki članak o nečijoj teškoj životnoj priči ili neku kolumnu koja se proziva na analizu političke situacije koja da se razumijemo nikad nije bila niti će ikada biti dovoljno probavljiva i napiše neki ful empatičan status koji je obično negativnog predznaka i koji iskazuje vlastito nezadovoljstvo samog autora. Poludim. Znači, što ti zapravo imaš od toga što si upravo odvojio, pa makar 5 minuta života da ideš uopće razmišljati o tome, a kamoli još svoju tugu, jad i čemer dijeliti s drugima. Daj molim te ubuduće izađi iz kuće, stana, ureda, gdje god da jesi, prošeći negdje gdje imaš dovoljno prostora, podigni pogled s tog poda i digni glavu gore. Pogledaj prema nebu, molim te. Percipiraj tu širinu, daljinu. Zaustavi barem na 60 sekundi taj mozak koji vari i vari i pokušaj samo stati i biti fokusiran na potpuno ništavilo i  prokleto nebo.

Ako barem na trenutak percipirate ovo što sam izgovorila a nije da sam otkrila toplu vodu što i vi sami znate, vjerujem da će vam ovaj dan odmah krenuti u boljem smjeru. Otarasite se negativnih primisli, pokušajte razlučiti korisne od sasvim nekorisnih informacija koje primate, i ako ste tužni ili jadni sami sa sobom jer upravo sjedite i razmišljate potpuno demotivirani o tome što bi sve trebalo, počevši od onih dosadnih rutinskih obaveza, vašeg posla i tako dalje, zaustavite se. Ispljuskajte se i krenite. Samo...krenite dalje. 

Ok, mislim da sam možda otišla malo predaleko od onog što sam vam zapravo htjela sažeti u nekoliko redova, ali kad krenem, što da vam kažem, ne mogu stati. 


Osim što sam u ovih posljednjih mjeseci naučila konačno prihvaćati stvari kakve jesu i voljeti ih, još jedan veliki pomak je bio što sam se konačno uspjela, barem djelomično otarasiti onih silnih dementora koji misle da se sreća zapravo nalazi u tuđoj nesreći. Znam da dobro znate o kakvim ljudima pričam. To su oni koji silovito vjeruju da su oni u pravu. Da su za razliku od tebe realni. Da sve ovo što sam rekla i napisala zapravo uopće nema smisla i živim u nekom svom ružičastom balončiću uvjerena da ovo netko uistinu želi slušati. I ako uistinu to sve i je istina i ako sam ja ona koja je na teškim tripovima, problem je u tome što me zapravo, mišljenje takvih dementora – ne zanima i što im to nekako ne možeš objasniti. 

Što me podsjetilo na jedan događaj...

Sjećam se da sam prošle godine, čini mi se u ovo vrijeme bila prilično loše jer se izdešavalo nešto što se jednostavno moralo dogoditi i ja se nisam s tim najbolje znala nositi. Posljedica toga je bila što sam bila jako nervozna i prilično impulzivna. I inače sam takva, ali u to vrijeme sam bila dodatno osjetljiva. Kada bi mi samo netko rekao nešto krivo, ja bi doslovce pucala ko kokica. I onda sam saznala nešto što me je toliko povrijedilo oko jedne osobe da sam izgubila totalni kompas i izašlo je iz mene sve što se u meni dosta dugo vremena nakupljalo. Neki triger se valjda desio, ne znam. Nakon toga je bilo tu dosta terapija koje sam trebala odraditi jer koliko god sam smatrala da nije u redu i da sam jako dobro svjesna zašto sam točno pukla, opet sam se osjećala loše kao osoba i da sam se trebala na neki način kontrolirati. Međutim, kako to obično biva, ako si daš dovoljno vremena, sve će stvari sjesti na svoje mjesto, odnosno, vrijeme će pokazati svoje. Vrtjela sam dosta dugo film, analizirala svoje glupe postupke, razgovarala puno s ljudima i obećala samoj sebi da si više nikad neću dopustiti da se na ta način nekome obratim jer to nisam ja. Danas, iz svega toga je proizašao zaključak da ta osoba jednostavno nije vrijedna. Ni tih svih mojih teških riječi koje sam izgovorila, ni suza koje sam isplakala ni grižnje savjesti koju sam imala. Jer je sve to zajedno je još jednom potvrdilo da mi je bilo stalo do potpuno krive osobe kojoj moje mišljenje nikad nije ništa značilo niti ikad bude. Ali glavno da si ja dopuštam da se osjećam ko govno zadnjih godinu dana zbog toga.

Ono što vam zapravo čitavom ovom basnom želim na neki suptilan način prenijeti je da uistinu vrijedi svu negativu odmaknuti od sebe. Situacije i ljude koji tome pridonose. Jer zaista, u što vam život zapravo prolazi? Sjetite se da ovisno o tome kakvu energiju širite prema van, takva energija vam se vraća natrag. Karma. Svemir. I te spike. Znam da ne bih ovako pričala da jedna osoba nije imala veliki utjecaj na moje gledište, zato se i trudim prenijeti vam ovu vrstu energije na isti način kako je ta osoba meni i nadam se da barem malo pali.


Još jedna velika vijest je ta da se moja najbolja frendica, udaje! I ne da se udaje, udaje već se udaje, ravno za 2 tjedana! Svakodnevno sam u kontaktu s njom i ni sama ne mogu vjerovati da se već bliži dan De, a sjećam se kao da je bilo jučer kada smo se slatko smijale o tome kako će ju V. jednog dana oženiti. Znam da ona zna da joj ja često kroz svoje tekstove šaljem subliminalne poruke, pa eto P. ako vidiš ovo ili te neko slučajno upozori, pišem ti ovo tek toliko da imaš crno na bijelo, da uvijek iznova možeš pročitati. 

E-M-O-C-I-J-A


Ispričavam se osjetljivim skupinama na odabiru riječi, ali samo je jedna stvar u svemu ovome najvažnija. JEBENA EMOCIJA! Samo to. A ona će znati na što se točno referiram.

Što se tiče poslovne strane života, e tu sam stvarno spašena! Zapravo, ne da sam spašena nego sam toliko okupirana da sam potpuno zanemarila nekadašnje prioritete poput ovog bloga. Najvažniji razlog tomu je zapravo što pokušavam svoje slobodno vrijeme usmjeriti što više na učenje, čitanje i druženje s pametnim ljudima kako bi se čim više usavršila. Radim na nekoliko projekta istovremeno, trudim biti korisna društvu i zajednici, a ono što zapravo nitko vjerojatno ni ne zna ovdje, to je da sam već godinu dana urednica bloga koji se tematski bavi digitalizacijom i tehnološkim trendovima, usmjerene prema medicini. Da sada krenem sve objašnjavati po redu, ne bih nikada završila s ovim postom, a već sada sam se opako zamjerila osobama s blažim hiperkinetičkim poremećajem. Ako vas uistinu zanima moj rad i onime čime se bavim, pozivam vas da posjetite spomenuti blog te Facebook stranicu. I da, znam da ne bi nikada vjerovali da ću se baviti segmentom zdravstva, ali barem me ovaj IT na neki način izvlači. :)

Za kraj, htjela bih se najiskrenije ispričati svim svojim čitateljicama što sam tako naprasito prestala pisati bez ikakvog objašnjenja i opravdanja. S obzirom na to da mi se život na neki način izokrenuo, čitav ovaj period sam zapravo tražila neki balans i sumirala svoje potrebe i prioritete. Zato se nikad nisam ni ispričavala što me nema jer sam išla za time da ću se svakog trenutka vratiti pisanju.  Ali opet je više fer bilo što reći nego ostaviti stvari upitne.

Također bi se htjela ispričati svima koji su tražili moju pomoć oko bloga i web dizajna. Svima sam obećala pomoć ako će mi moje slobodno vrijeme dopustiti. Ukoliko sam nekoga zakinula, molim vas da mi se javite ponovno na mail malatrubica@hotmail.com (molim vas ne putem Facebook-a, vrlo često tamo poruke ne primjećujemo jer im je stranica prepuna bugova) pa da nešto dogovorimo.

I da. Znate i same da ne pišem toliko često ovakve osobnije postove, tako da obećajem da ćemo sljedeći put već razgovarati o mojim sezonskim favoritima i najdražoj nam sporednoj stvari na svijetu – kozmetici. 


A ako vam ovaj post nije pretjerano izašao na jetra, slobodno mi pišite u komentarima svoj osvrt na priču o pozitivi, dementorima, kako vam se sviđa novi izgled bloga  i biste li voljeli i dalje čitati ovakve nešto više osobnije objave?

Ljubi vas vaša Trubica :*

Broj komentara: 10:

  1. Pratim se stvarno dugo i kad sam vidjela da ništa ne objavljuješ bilo mi je žao. Zato me ovaj post toliko razveselio, pročitala sam ga u jednom dahu i podsjetila se što toliko volim kod tebe. Draga Trubice, ako ikad odlučiš ovaj blog staviti na stand by, molim te da još jednom dobro promisliš zato što si nekima stvarno među omiljenima, a ovakav tip postova bi mogla čitati satima. Drago mi je vidjeti da si sretna, a blog predivno i dalje izgleda!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Draga Lana, hvala ti na lijepim riječima! Puno znače kao poticaj za dalje, vjeruj mi!

      Izbriši
  2. Odgovori
    1. Hvala ti ženo, šaljem puno ljubavi u Split!

      Izbriši
  3. Falila si!Obozavam ovakve tvoje postove,ali naravno privatan zivot i tvoja sreca su ipak na prvom mjestu:-)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. I vi meni! Aaaaa! I zato moram neki balans naći!

      Izbriši
  4. Falila si Trubice. 💖
    Obožavam ovakve tvoje postove jer uvijek udariš u sridu. 😀
    Drago mi je čuti da si sretna i zadovoljna, te da sve ide onako kako treba ići. Šaljem 😘 i piši nam češće.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti puno! Potrudit ću se da se više ne dogodi da me ovoliko nema, stvarno mi falite!

      Izbriši