Prije točno punih 9 godina, blog Male stvari krenuo je sa svojom prvom javnom objavom. I to predstavljanjem predivne Marine Mamić i njezinih genijalnih makeup transformacija o kojoj ovih dana gledamo na vijestima i čitamo u medijima koliko je u međuvremenu napredovala i što još uvijek dan danas postiže svojim nevjerojatnim talentom. Njezine transformacije oduvijek su najbolji primjer koliku moć makeup ima i što se sve s njim može postići i to je uvijek bilo i ostalo jedino objašnjenje koje sam imala kad bi netko moj blog povezivao sa pretpostavkom ti--mora-da-jako-voliš-makeup. Paradoks je bio u tome što mi je trebalo jako dugo vremena da uopće krenem kupovati i koristiti dekorativnu kozmetiku, a kada jesam, počela sam imati mišljenje o svakom proizvodu koji sam kupila i koristila, da je bilo pitanje vremena kada ću iskoristiti priliku da to javno i podijelim.
Ne želim pisati srcedrapajuću objavu o tome koliko su mi toga Male stvari donijele u životu, ali zaista, i više nego što sam ikada mogla zamisliti. Od predivnih suradnji s različitim brendovima, povezivanja sa superkul inspirativnim ljudima, upoznavanja novih prijatelja od kojih su mi neki danas najvažnije osobe u životu, suradnje s portalima, pozive na edukativne i zabavne evente, u konačnosti, podigle su moju kreativnost na novu razinu i ne pretjerujem kad kažem da su me zbog njih pozivali i na razgovore za posao. Male stvari sam gradila postepeno, bez neke posve jasne i razrađene strategije, plana, programa i cilja. A u konačnosti, stvorila sam projekt koji je za mene donio toliko dobrih i lijepih stvari u životu.
U vrijeme kada je interes za kozmetičkim blogovima bio zaista velik, sjećam se koliko je blogerska zajednica protestirala da se mukotrpan rad nas, autora na bilo koji način pošteno monetizira jer nije bilo jednostavno kreirati relevantan sadržaj koji brendovima omogućava gotovo besplatnu promociju. U međuvremenu su blogovi prerasli u vlogove, a potom se sve nekako prepakiralo u čiste video recenzije, a danas preporuke za top proizvode pratimo preko influencera, najčešće kroz neki instant, brzi sadržaj jer tko još ima vremena sjesti i pročitati detaljnu recenziju o bilo čemu? Ipak, najvažnije od svega, svatko danas tko se bavi takvim tipom posla ili samo hobija, bit će propisano i vrednovan i nagrađen za svoj rad i drago mi je koliko smo u međuvremenu napredovali po tom pitanju.
Znam da blogovi nisu medij za sve. Nikada nisu ni bili. Možda nešto više u vrijeme kada je dostupnost otvorenih platformi bila puno manja, ali vrijeme je pokazalo koliko srastamo s vremenom u kojem živimo i to je sasvim pravedan napredak koji ni na koji način ne umanjujem jer i sama konzumiram i svakodnevno pristupam različitim informacijama na taj način.
Međutim, iza ponovnog pokretanja ovog projekta stoji puno više od same ideje da se vratimo malo na početak. Postoji nešto što se zove strast i nešto što je najvažniji faktor koji bi svatko u životu trebao slijediti ako želi biti sretan. Raditi i baviti se onime što ga veseli. Male stvari na neki način su postale dio mog identiteta i u trenutku kada sam se odlučila potpuno povući, ugasila se jedna mala iskra unutar mene jer sam se bavila svime i svačime, osim ovim projektom koji me istinski veselio i motivirao da učim, rastem i napredujem na različite načine, koliko god se sve skupa činilo pretjeranim.
Oni koji su se bavili ovime na isti ili sličan način, jako me dobro razumiju i znaju točno o čemu govorim. Usput, šaljem veliku ljubav svim mojim bivšim kolegicama blogericama jer bez njihove podrške u to vrijeme ne bih postigla sve što se moglo postići, a neke od njih velika su mi podrška i u pripremi ovog starog ali novog početka.
Prije par tjedana otvorila sam e-mail na kojem sam primala između ostalog mailove svojih čitateljica i shvatila da je u vrijeme mog izbivanja pristiglo toliko upita koji su pokazali koliku sam snažnu povezanost izgradila u zajednici koju su Male stvari pokrenule. Još uvijek ponizno ne mogu potpuno prihvatiti činjenicu da sam nekome pomogla i da je moje mišljenje o nečemu toliko relevantno i važno.
Iako se upravo ovaj projekt time bavi te mu je u konačnosti upravo to i svrha. Zato beskrajno hvala, upravo svima onima koji od početka prate moj rad jer čitava ovu priča ne bi imala nikakav smisao bez onih kojima ovaj blog i služi. Bez vas, Trubica u konačnosti ne bi trubila. Točka.
Moja posljednja objava na blogu ovom bila je
Srest ćemo se opet. Obećajem. :)
I nisam to napisala tek toliko. Znala sam dobro da će ovaj trenutak ponovno doći. U konačnosti, život me naučio da iako često nije nimalo očito, sve u životu se događa u pravo vrijeme, točno onda kada i treba.
A kao i obično, u svakoj mojoj novoj priči, pa tako i u ovoj, pozivam se na stih koji me prati od prvih mojih početaka.
Mala truba traži put za njene riječi.
Jer doista tako oduvijek i je.
Uživajte.